BLOG

Kaijea nekad i sad

KARIJERA, nekad i sad

Današnje tržište rada je veoma promjenljivo, neke profesije nestaju, od zaposlenih se očekuje fleksibilnost, otvorenost za nova znanja i vještine, dok poslodavaci sada nude različite vidove ugovora o radu, veću mogućnost obuke i učenja na poslu, veći i raznovrsniji raspon radnih obaveza.

Šta je to karijera? Da li je to isto što i posao i zanimanje? Da li ja imam karijeru i kakvu karijeru za sebe želim? Da li karijeru imaju samo odabrani ili je to nešto što je mogućnost za svakog pojedinca? Kako danas definišemo karijeru, to se bitno razlikuje od toga kako se u prošlosti definisao ovaj pojam i zašto je to za nas važno da znamo?
Stara karijera je najčešće metaforički opisivana modelom merdevina. Osoba započinje svoj profesionalni razvoj u nekom momentu života, po završetku obrazovanja se tada se po prvi put penje na određeni nivo tih merdevina. Marljivim radom i ispunjavanjem obaveza iz ugovora i dogovora koji ima sa poslodavcem osoba se postepeno, tokom svog profesionalnog razvoja, uspinje uz merdevine karijere. Najčešće se ova situacija dešava u istom kolektivu, a skoro po pravilu i u okviru iste profesije. Neki neformalni dogovor koji je važio između radnika i poslodavca je ukazivao na razmjenu koja je bila zasnovana na lojalnosti i odanosti poslodavcu, s jedne strane, i, sa druge, sigurnosti posla i mogućnosti postepenog napredovanja. Karijera se ograničava na profesionalni život koji podrazumijeva napredovanje. Pa je tako karijeru mogao imati neko ko je izabrao profesiju doktora ili vojnog lica i prije svega muškarci, a svi ostali su imali samo poslove. To je shvatanje koje je preovladavalo velikim dijelom 20. vijeka.
Svi u svom okruženju imamo primjere ove krijere. I ova shvatanja su često primjer tog čuvenog generacijskog jaza. Kada vam roditelji kažu „u moje vrijeme nije bilo tako“. Poslodavac je bio stabilan i siguran. Tvoje je bilo da se zaposliš i da onda radiš. Znalo se tvoje mjesto i ako si vrijedan/na i radan/na znao/la si da ćeš napredovati.
U teoriji se odavno govori, a svakodnevna praksa to i potvrđuje, da ovaj model iščezava i svoje mesto ustupa novoj karijeri.
Sinonim za novu karijeru može biti putovanje – putovanje od tačke A do tačke B. Polazna tačka locirana je veoma rano u životu pojedinca, još u vrijeme stupanja u prve forme društveno definisanih odnosa, kao što je na primer obdanište, a završetak toga putovanja je pre kraj života nego kraj radnog vijeka (kao što je raniji model podrazumijevao).
Era u kojoj živimo opisuje se različitim pojmovima, a najčešće kao novo informatičko doba. Velike promjene u svijetu nastale su globalizacijom tržišta i razvojem novih tehnologija. Posljedica toga je da se radne organizacije mijenjaju mnogo češće i brže nego što su to ranije činile, prilagođavajući se uvijek novim uslovima tržišta. Potom dolazi do promjena u neformalnom odnosu između poslodavca i radnika, onom odnosu koji nije definisan ugovorom.
Danas, je i taj neformalni odnos promijenjen, promijenjeno je viđenje obaveza koje pojedinac i poslodavac imaju jedan prema drugome. Ugovor ima tendenciju da bude kraćeg roka. Čak i tamo gdje opstaje ugovor zasnovan na dugoročnoj razmjeni, on najčešće uključuje zamjenu relativne sigurnosti posla većom fleksibilnošću zadataka koje pojedinac obavlja. U oba ova slučaja danas se podrazumijeva stalno i ponovno pregovaranje o ugovoru između pojedinca i poslodavca. To od pojedinca zahtjeva mnogo veću odgovornost za sopstvenu karijeru nego onda kada mu je karijeru diktirala postojeća uređena hijerarhija. Osim toga, od pojedinca se sada zahtjeva improvizacija u smislu savjesnog prilagođavanja, u doživotnom smislu.
Više se čak ne podrazumijeva ni cijelovjekovni rad u istoj profesiji. Tržište rada je veoma fleksibilno, promjenljivo, sklono turbulencijama i podložno uticajima sa različitih strana. Tako se dešava da neke profesije nestaju, potražnja za njima jenjava. Zato je uveden još jedan nov pojam – zapošljivost. To je kvalitet, osobina koju pojedinac gradi u sebi kako bi bio aktuelan na tom promjenljivom tržištu rada. Poslodavac sada nudi fleksibilnije radno vrijeme, različite vidove ugovora o radu, veću mogućnost obuke i učenja na poslu (koja je istovremeno i obaveza zaposlenog), veći i raznovrsniji raspon radnih obaveza, i tako dalje.
To praktično znači da nećemo na početku svog radnog vijeka dobiti opis svog posla i držati se njega kao Svetog pisma. Već ćemo i mi kao radnici morati da se prilagođavamo brojnim promjenama koje donosi tržište. Pa će nam se dešavati da nas prebace iz jednog u drugi sektor. Da ćemo tamo morati da steknemo nova znanja i vještine. Da će možda naše radno mjesto biti ugašeno i ustupljeno savremenoj mašini-robotu, a mi ćemo početi da razmišljamo kako da se održimo na tržištu rada u kom pravcu da gradimo svoje profesionalne resurse. Da ćemo pred sobom imati zahtjeve da učimo nove jezike, da se selimo u drugi grad i tako dalje.
Dakle, sigurnost više ne leži u zaposlenju nego u zapošljivosti, tj. akumulaciji vještina i reputacija koje, po potrebi, mogu biti upotrebljavane. Takođe, danas, karijeru može imati svako i to onako kako je on ili ona doživljava. Bilo da je ta osoba za profesiju izabrala da bude pilot ili medicinska sestra, kuvar ili foto-model. Bilo da se radi o nekome ko još od detinjstva ima zacrtane profesionalne ciljeve, ili da je neko ko se u 30-tim i dalje traži. Naravno postoji zajednički imenitelj, a on se odnosi na – prihvatanje odgovornosti za vlastitu karijeru, kontinuirao učenje i savjesna improvizacija.

BLOG

Leave a comment